Ja vidim labude
u poljima suncokreta,
ja vidim zelenu kuću
pored rijeke,
prpošnu i vedru,
stanuješ li tu?


Rajske oči,
poklonile mi
đavolje poglede,
no na tren.
I sada dok promatram
zelenu kuću,
čeznem,
padam u oskudicu mašte.


Daljine,
svjetovi prepolovljeni,
oči dosežu ispod
krpa, zakrpa,
običnih laži,
oči, o, rajske oči!


Ne traži anđele
na zemlji,
ne ljubi usne
okupane u grijehu,
zabluda?!
O, ne,ne!


Poljubi dah vjetra,
odlijepi se od ograda
na koje ne slijeću lastavice.
Blagoslov je ptica.


Ne trči za porivima,
ne bježi od nebesa.
Tamni anđele,
gdje se izgubilo
tvoje mramorno srce?


Hoću oči rajske,
one nisu slijepe,
hoću te, tamni anđele.


Probudi me iz more,
odvedi me,
dalje, najdalje.


Zelena kuća,
lebde li nad njom
crni anđeli
sa štitovima
što se cakle pod suncem?


( Putujem, na istoj relaciji kao i jučer,
po starom, rijetko što da zaboravljam ).